ZLOGLASNI SPIKER APOKALIPSE

 Jeste li ikad zamislili kako bi zvučao najgrozniji zvuk na svijetu koji para uši svakog živog bića i za sobom ostavlja mrtvu prirodu u krugu promjera maratona (42 km)? Jeste li se pitali tko je to posudio glas Melu Gibsonu u legendarnoj završnoj sceni „Hrabrog srca“ u kojoj se krvavi i izmučeni William Wallace, više mrtav nego živ, odjednom pridiže i iz petnih žila zapjeva pjesmu Davora Gopca: FRIDAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAARGH!!! Ako ste ljubitelj biologije, jeste li se ikad upitali kako su u prošlosti zvučali bronhitični dinosauri s upalom grla? Ili možda, koliko je velik i bučan bio Veliki prasak u svemiru? Odgovore na ta i slična pitanja ponudilo nam je netom završeno Svjetsko prvenstvo u rukometu. A odgovori glase: Darko Janeš. Darko Janeš. Darko Janeš. I Darko Janeš.

Mislim, svaka glumcu čast.  Posao spikera u zagrebačkoj Areni bio je krajnje nezahvalan, a iziskivao je nadljudsku fizičku i mentalnu snagu. Ali kadgod bih čuo onaj njegov potmuli bas koji se prekida i gubi sam u sebi kao podmornica u bezdanu, pred očima bi mi proletjele uznemirujuće scene. Jednom sam se, mislim tijekom utakmice s Mađarima, iznenada našao usred ovećeg plemena neandertalaca. Nakon duge i hladne zime godine 98.438 prije Krista, bili smo na izmaku snaga. Nekoć bogata zimnica svela se na osam suhih vlati trave, konzervu graha, praznu staklenku Coca-Cole (ispala je iz željezne ptice) te 24 sumnjive oker bobice. I dok je jedna polovica plemena tvrdila da su to sasušene kupine, druga se polovica kladila na veprove brabonjke. Na proplanku ponad 28. km autoceste Zagreb-Krapina, povela se žustra rasprava o idućem koraku. I kad se već činilo da ćemo, onako gladni, svi meziti brabonjke, pazikuća plemena ugledao je krdo krava te presretan vrisnuo: „UMGHHGHGBRRRMUUU“. U prijevodu: „Tko je za brzu hranu?“. Duvnjakov gol i pljesak s tribina vratiše me u stvarnost.

No zato utakmicu sa Španjolskom, kad su naši s igračem manje zabili tri gola, intenzivno zaboravljam. Naime, kad se Janeš oglasio nakon 3. gola - neugodno mi je priznati - ali od straha sam se uneredio u predjelu gaća. Bilo je nemoguće detektirati jel’ to Janeš navija, kašlje, il’ se grči u smrtnom hropcu. Prestravio me! Ono malo života prošlo mi je pred očima u sekundi. Vidio sam čak i tuđe živote. Uši su mi krvarile kao 77 djevica, srce mi je titralo brže od svjetlosti, a dahtao sam kao seksualni manijak koji je nakon brodoloma godinama živio na pustom otoku. A onda mu je nebo poslalo Toma Hanksa. 

I tad sam shvatio. Hrvatska mora Janeša upregnuti u pregovore sa Slovenijom. Ustrašiti ih treba, pustiti im na razglas jeku mutirane nemani. Scena kao u „Predatoru“. Okupili se Slovenci u dnevnom boravku, prate tv-prijenos „Jodlfesta“, kadli se iz obližnje države prolomi: „SLOVENCIIIII, NAJTE NAS VIŠE PRRRRRRCAT“. I dok bi povjetarac preko Slovenije nosio Janeševe prijeteće riječi kao radioaktivni oblak, deželičari bi u strahu za vlastite živote vjerojatno spremno potpisali i odluku o nacionalnom samoubojstvu. „Si čul? Hrvaška Godzila prihaja. Ajmo fantje, bežimo!“.

Janeš Strašni mogao bi koristiti i smirivanju napetosti na Bliskom istoku. Nakon njegova obraćanja zavađenim stranama – predlažem megafon i avion u doba niskih oblaka - ćutim da Izraelu više ne bi palo na pamet prekomjerno granatiranje Knin…, hoću reći pojasa Gaze.

„Glas bijesnog Boga“, „Onaj koji je rekao“…, kako ga sve ne bi prozvali. Ipak, meni se osobno najviše sviđa nadimak „Spiker apokalipse“. Jer kad on govori, kao da je smak svijeta na pomolu. 

Vaš Mad Tonči