Sinoć sam bio u Klovićevim dvorima u Zagrebu na otvorenju retrospektivne izložbe Ota Reisingera. Iako stari Otek baš i nema neke dobre sise, a uostalom bio je zakopčan do grla, pojavio se zadovoljavajući broj Bandića, Šeksova, Bebića, novinara i fotografa koji su popratili jedan od najznačajnijih događaja u posljednjih 80-ak godina, a svakako otkako postoji Hrvatska kao samostalna država. Što se tiče kulture, nedvojbeno je najznačajniji. Iako će mnogi na ovo reći “Nik, pas ti glavu lizo, pa, promocija knjige od spisateljice (oprosti nam Bože na ovom izrazu) Nives Celzijus je bila veći događaj” ili “Nik, ne kenjaj kvake, Tompson je veći umjetnik od tamo nekog starog crtkarala!“,  neumoljivo ostajem pri svom mišljenju.

Oto Reisinger & moja malenkost

Nemam namjeru sad ovdje analizirati Reisingerov umjetnički rad ili prepričavati fore i anegdote koje nam i dan danas priča svaki četvrtak u Hrvatskom društvu karikaturista, ali sam osjetio potrebu napisati ovo kao malu osobnu zahvalu svima koji su omogućili da naš karikaturistički don Corleone doživi vidjeti kako mu se Hrvatska klanja i zahvaljuje.