S predsjednikom na groblju

 Na pitanje gdje i kako uštedjeti milijunčić, precjednik Stipe Mesić zvan Grobar predložio je da se počne štedjeti - na pokopima. Nažalost, ta veličanstvena ideja naišla je na bujicu negodovanja jer precjednika osobito smetaju raskošni pogrebi branitelja. Precjednik je, naime, otkrio da ti pogrebi podrazumijevaju vijenac optočen kristalima Swarovski te luksuzni plotun s 1500 srebrnih metaka. No, naš narod opet dokazuje da je slijep i nerazuman te ne vidi koliko bi takva gesta bila humana i plemenita, dostojna sijedog vizionara s Pantovčaka.

Što će tim ljudima ikakve počasti kad su ionako mrtvi, nevjerojatno mudro rezonira naš precjednik zvan Grobar? Što će im vijenci? Da im je do cvijeća, bili bi cvjećari, a ne ratnici, logično će on. Što će im plotuni? Pa zbog pucanja su vjerojatno i završili tu gdje su završili, kontemplira precjednik.

Nama neukima, skromnog znanja i upitnog morala, ostaje samo da se s njime složimo. Štoviše, ohrabreni širinom njegove vizije kao državnika, pače i vrhovnog zapovjednika vojske, usuđujemo se predložiti precjedniku da se zauzme za još neke atraktivne mjere štednje. Precjedniče, zamolite savjetnike da izračunaju koliko bi država godišnje uštedjela kada se naši liječnici ne bi morali slijepo držati onog pravila o hitnoj medicinskoj pomoći baš svakoj ozlijeđenoj osobi!? Pa zar je naše društvo, dragi precjedniče, tako bogato da si možemo priuštiti spašavanje baš svakog ugroženog ljudskog života? Nek’ drugi put više paze pa neće biti ranjeni. Bilo bi najbolje da vi odredite koga ćemo spašavati, a koga prepustiti lakšim i težim tjelesnim ozljedama. Ili, recimo, zar baš svi nasmrt bolesni moraju jesti i piti? Kolike količine hrane i pića naše društvo uludo troši na ljude koji samo što ne izdahnu. Zar se ta hrana ne može bolje iskoristiti, recimo da se pošalje u vrtiće ili svlačionicu Dinama?

A tek domovi za nezbrinutu djecu, precjedniče. Zašto, dovraga, ovo naše štedljivo društvo troši svoj novac, vrijeme i stručnjake na djecu koju ni njihovi roditelji nisu htjeli!?

A kad smo već kod štednje, precjedniče, prije koliko ste godina počeli štedjeti na kisiku u mozgu?

Vaš Mad Tonči

BACAJMO RVACKO!

Mi Hrvati zbilja smo naivni, jadni i apsolutno nesposobni iskoristiti ono što nam život pruža. Ovih sam dana u to postao apsolutno uvjeren. Pa jel’ nam George W.C. Bush ovoga proljeća bio u Rvackoj? Jest. Jel’ se šetuckao i vozikao Zagrebom? Je. Prespavao u konačištu blizu centra? Je. Mahao i smješkao se po Gornjem gradu? Jest. Bio na večeri s uglednim Hrvatima, počašćen ukusnim delicijama…? Bio.

I što smo mi učinili? Ništa! Jesmo li na bilo koji način tijekom njegova boravka pridonijeli boljitku svoje domovine? Nismo. Jesmo li je nekako pripremili na gospodarsku krizu koja nas je počela tresti? Ne. A mogli smo.

Primjer iz Iraka pokazuje nam put kojim treba ići rvacka trgovina u mjesecima koji dolaze. Irački novinar - iz nepoznatih razloga nezadovoljan likom i djelom Georgea W.C. Busha – gađa ga parom svojih cipela. I bili bi to pogoci u sridu, da prvi čovjek svijeta nema reflekse dopingirane vjeverice. Novinara uhićuju. Jedni ga osuđuju, drugi hvale i nude mu kćeri, sinove i nekretnine. A cipele? One su „proizvedene u Turskoj“. Turska tvornica već sad ima više od pola milijuna narudžbi iz cijelog svijeta. Svi žele noge utopliti baš tim modelom cipela. Svi žele cokule zbog kojih je moćni Bush postao glineni golub na streljani.

A što rade gospoda u Rvackoj gospodarskoj komori (RGK)? O čemu li sastanče, zbog čega sjedniče? Eh, ah! Oh!!! Da je bilo više pameti i mudrosti, samo mrvu više smisla za trgovinu, ne bi Busha tek u Iraku gađali cipelama. Zašto se u RGK nitko nije dosjetio da Busha – u  trenutku dok na Markovu trgu izgovara „Gad bles Kroejša“ - vojnik iz počasne straže odalami čizmom po čelu. Kakva bi to reklama bila? A tek poslovna ekspanzija posrnulog rvackog proizvođača čizama „Borovo“ iz Vukovara? Režite mi glavu i stavite je na minaret u Folnegovićevom ako barem pet milijuna hodočasnika ne bi po Meki u 2009. šetalo u našim čizmama! Ma raja bi pokupovala i novu seriju „startasica“, samo da opet prožive emocije koje su osjetili dok se oštri đon vojničke čizme urezivao u mrsko američko lice.

I nije to morala biti samo vojnička čizma. Kriza će pogoditi mnoge, pa je pomoć dobrodošla svim sektorima industrije. Zašto, recimo, nitko čelnika SAD-a nije gađao kutijom Cedevite? Ili prikladno upakiranom Kraševom bombonjerom? Već zamišljam reklamu na Al-Jazeeri u kojoj Bush izbjegava kutiju s mašnom na kojoj zlaćanim slovima piše „Made in Croatia“, dok senzualan ženski glas izgovara sljedeći tekst: „Da je znao koliko je slatka, ne bi se saginjao. Bajadere Krash“.

Mogao je Busha netko od uglednih Hrvata napasti i na primanju na Pantovčaku. „Dobra večer, vaša ekselencijo“. I onda ga s boka ispljuskat’ kravatom jedno 5-6 puta, k’o derište u drugom osnovne. Pa da vidiš rasprodaje kravata „Croata“ od Novog Vinodolskog do Novog Zelanda! U obzir je moglo doći i davljenje košuljom DTR,  a dame su se mogle poslužiti čarapama MTČ. Predmnijevam da bi svijetom dobro odjeknuo i napad konzervom „Podravkinih“ krastavaca, „Chromosove“ temeljne boje za metal ili fasadnom ciglom „Samoborke“.

Ni sočni komad zagorske štrudle ne bi bio loš izbor. Ili „Gavrilovićka“, zimska, čajna, nebitno. Ili „Purisov“ puran. Za njim bi uoči Dana zahvalnosti poludjelo pola Amerike. Michael Moore bi snimio novi dokumentarac: „Zagorje 31. 12. – legenda o purici s mlincima“. Ili pak komad drničkog pršuta! Sad bismo već hranili pola svijeta. Vjerojatno i vegetarijansku polovicu. Moj osobni favorit svakako bi bio napad biciklom Limex. Ako nećemo pomoći našim posrnulim poduzećima, kome ćemo pomoći?

Pred vama svima kao živim svjedocima – ovdje i sada potpuno besplatno nudim RGK-u novu promotivnu akciju i njezino novo, lako pamtljivo geslo: „BACAJMO RVACKO“.

Recesija? Kod nas? Ma koja mrtva recesija! 

Vaš Mad Tonči

U TRI PLINSKE MATERINE!

Prije desetak godina ispričana mi je zanimljiva priča. Bila dva susjedna mjesta negdje u Danskoj, Irskoj ili Oslu, ne sjećam se više u kojem dijelu Skandinavije. Dva mjesta, razdvojena brdom, imala su isti broj stanovnika, od kojih je većina radila u obližnjem rudniku. I istu misteriju koja je godinama zbunjivala cijelu državu. Demografi su se dugo čudili zašto mjesto A doživljava eksploziju broja novorođenčadi, a mjesto B bilježi više mrtvih nego rođenih. Računali su eksperti sve i svašta, uzimali uzorke tla i vode, mjerili brzinu vjetra, uspoređivali širinu vagina i još ponešto… A onda je netko otkrio razloge. Mjesto B – s mizernim natalitetom – nalazilo se s južne strane brda. Mjesto A – s rekordnim natalitetom - nalazilo se sa sjeverne strane brda. Uz mjesto A prolazila je pruga. Tom je prugom svako drugo jutro u cik zore prolazio vlak. Taj vlak bio je dovoljno glasan da probudi sve mještane mjesta A. Mještani mjesta A više nisu mogli zaspati pa bi se u svojim posteljama okrenuli seksu. Seks je jedan od sve rjeđih načina na koji ljudska vrsta osigurava potomstvo.

Mi smo pak jedva penetrirali u 2009., a već nas je snašla plinska kriza. Hvala Rusiji! Hvala Ukrajini! (Ako im se Hristos ovog Božića zbilja rodio, jadničak ima smrzotine 3. stupnja i upravo ga pokušavaju ugrijati kaloriferom. Osim ako njegovim starcima nisu uveli i redukciju struje. U tom slučaju mališa nije doživio ni 33. minutu).

Zapravo sam htio reći ovo: zbog manjka plina ne trebamo očajavati. Bilateralni spor Rusije i Ukrajine mogao bi lako postati najučinkovitijom pronatalitetnom mjerom rvacke Vlade. I za to se ne moramo seliti u mjesto pokraj kojeg u pola 6 ujutro prolazi hučeći nagibni vlak (vidi primjer iz Skandinavije). Bit će dovoljno zagrliti dragu/dragoga i prošapštati nešto romantično. Nešto poput: „Maco, zagrli me, hladno mi je“. Tu je uvijek i rafiniraniji pristup: „Mater im rusku, što je ledeno, a mojoj pećnici, dragi, fale drva“. Ili pak: „Ljubavi, uvijek si htjela bit instalaterka. Sad imaš priliku, smrzla mi se cijev“.

Jer, kako nam savjetuju iz HEP-a i ostalih plinovitih kompanija, treba upotrijebiti maštu. I zato – ne očajavajmo. Sretna nam Nova!!! Provedimo je češće u zagrljaju onih koje volimo. Posebno onih s kojima nas zagrljaj može brzo odvesti do ptice ševe.

Leti… leti… leti… 2009.

Vaš Mad Tonči 

P.S. Ugodna vam zima svima, do sljedećeg nastavka u kojem ću neuspješno objašnjavati zašto je ratni sukob u pojasu Gaze koristan za nastavak rvacke zdravstvene reforme i suđenja u Haagu.

CRIJEVNA FLORA I FAUNA 

Ovih dana u našoj se domovini održava Svjetsko prvenstvo u propagandi i reklamiranju mliječnih proizvoda. Prvenstvo se zbiva u sedam hrvatskih gradova, a svi ga - zahvaljujući njemačkoj televiziji - možemo pratiti i putem malih ekrana. Organizatori Prvenstva ne skrivaju cilj – ući u Guinessovu knjigu rekorda upornim ponavljanjem reklama za stanoviti mliječni proizvod s probiotičkom bakterijom (po Rječniku stranih riječi to je profesionalna biotička bakterija, a ne neka tamo amaterka s honorarom i ugovorom na određeno vrijeme).

 Nažalost, u povremenim pauzama između reklama njemačka televizija pušta i neke druge sadržaje koji baš nemaju puno veze s mliječnim proizvodom s probiotičkom bakterijom. Riječ je o nekoj čudnoj igri vrlo nalik nogometu. Igru, isto kao i u nogometu, igraju muškarci. Sličnosti je još jako puno – i tu se igra s loptom, ali s manjom. I tu se igra udovima, ali rukama, a ne nogama, a svaka momčad na terenu ima 7 igrača, a ne 11 kao u nogometu. Ostalo je sve isto, osim što se ova igra igra u dvoranama, a nogomet ne.

Igra baš nije zanimljiva pa moji ukućani i ja jedva čekamo da završi kako bismo opet mogli pogledati kakvu dobru reklamu. Prvenstvo traje tek tri dana, a o mliječnom proizvodu s probiotičkom bakterijom već sam naučio vrlo mnogo. Tako, na primjer, napamet znam kako je klinički dokazano da „svakodnevno uzimanje dotičnog mliječnog proizvoda obogaćuje crijevnu floru i faunu“ te „jača prirodni imunitet“. I doista, i ja i moji ukućani nikad više nismo sjedili na zahodskoj školjci. Ne znam medicinski naziv, ali mi to zovemo – proljev. A moram priznati da mi filodendroni i pelagije u zimskom vrtu rastu iznad svih očekivanja.

 Vaš Mad Tonči

P.S. A sad ozbiljno: Dragi organizatori SP-a u propagandi i reklamiranju mliječnih proizvoda, jeste li znali da je klinički dokazano kako svakominutno gledanje reklama za jedan te isti proizvod - obogaćuje hrvatski jezik novim, dosad još neizrečenim psovkama? A kad se dočepam likova koji su zamislili kako će baš, eto, biti simpatično bombardirati nas jedno te istim reklamama iz minute u minutu (i tako 16 dana – i tako „SVAAAAAKIIIII DAAAAAN“), jedini imunitet koji će meni biti potreban jest onaj kaznenopravni.

 JE…T ĆU IM MAJKU. SVAAAAAKIIII DAAAAAN

ZLOGLASNI SPIKER APOKALIPSE

 Jeste li ikad zamislili kako bi zvučao najgrozniji zvuk na svijetu koji para uši svakog živog bića i za sobom ostavlja mrtvu prirodu u krugu promjera maratona (42 km)? Jeste li se pitali tko je to posudio glas Melu Gibsonu u legendarnoj završnoj sceni „Hrabrog srca“ u kojoj se krvavi i izmučeni William Wallace, više mrtav nego živ, odjednom pridiže i iz petnih žila zapjeva pjesmu Davora Gopca: FRIDAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAARGH!!! Ako ste ljubitelj biologije, jeste li se ikad upitali kako su u prošlosti zvučali bronhitični dinosauri s upalom grla? Ili možda, koliko je velik i bučan bio Veliki prasak u svemiru? Odgovore na ta i slična pitanja ponudilo nam je netom završeno Svjetsko prvenstvo u rukometu. A odgovori glase: Darko Janeš. Darko Janeš. Darko Janeš. I Darko Janeš.

Mislim, svaka glumcu čast.  Posao spikera u zagrebačkoj Areni bio je krajnje nezahvalan, a iziskivao je nadljudsku fizičku i mentalnu snagu. Ali kadgod bih čuo onaj njegov potmuli bas koji se prekida i gubi sam u sebi kao podmornica u bezdanu, pred očima bi mi proletjele uznemirujuće scene. Jednom sam se, mislim tijekom utakmice s Mađarima, iznenada našao usred ovećeg plemena neandertalaca. Nakon duge i hladne zime godine 98.438 prije Krista, bili smo na izmaku snaga. Nekoć bogata zimnica svela se na osam suhih vlati trave, konzervu graha, praznu staklenku Coca-Cole (ispala je iz željezne ptice) te 24 sumnjive oker bobice. I dok je jedna polovica plemena tvrdila da su to sasušene kupine, druga se polovica kladila na veprove brabonjke. Na proplanku ponad 28. km autoceste Zagreb-Krapina, povela se žustra rasprava o idućem koraku. I kad se već činilo da ćemo, onako gladni, svi meziti brabonjke, pazikuća plemena ugledao je krdo krava te presretan vrisnuo: „UMGHHGHGBRRRMUUU“. U prijevodu: „Tko je za brzu hranu?“. Duvnjakov gol i pljesak s tribina vratiše me u stvarnost.

No zato utakmicu sa Španjolskom, kad su naši s igračem manje zabili tri gola, intenzivno zaboravljam. Naime, kad se Janeš oglasio nakon 3. gola - neugodno mi je priznati - ali od straha sam se uneredio u predjelu gaća. Bilo je nemoguće detektirati jel’ to Janeš navija, kašlje, il’ se grči u smrtnom hropcu. Prestravio me! Ono malo života prošlo mi je pred očima u sekundi. Vidio sam čak i tuđe živote. Uši su mi krvarile kao 77 djevica, srce mi je titralo brže od svjetlosti, a dahtao sam kao seksualni manijak koji je nakon brodoloma godinama živio na pustom otoku. A onda mu je nebo poslalo Toma Hanksa. 

I tad sam shvatio. Hrvatska mora Janeša upregnuti u pregovore sa Slovenijom. Ustrašiti ih treba, pustiti im na razglas jeku mutirane nemani. Scena kao u „Predatoru“. Okupili se Slovenci u dnevnom boravku, prate tv-prijenos „Jodlfesta“, kadli se iz obližnje države prolomi: „SLOVENCIIIII, NAJTE NAS VIŠE PRRRRRRCAT“. I dok bi povjetarac preko Slovenije nosio Janeševe prijeteće riječi kao radioaktivni oblak, deželičari bi u strahu za vlastite živote vjerojatno spremno potpisali i odluku o nacionalnom samoubojstvu. „Si čul? Hrvaška Godzila prihaja. Ajmo fantje, bežimo!“.

Janeš Strašni mogao bi koristiti i smirivanju napetosti na Bliskom istoku. Nakon njegova obraćanja zavađenim stranama – predlažem megafon i avion u doba niskih oblaka - ćutim da Izraelu više ne bi palo na pamet prekomjerno granatiranje Knin…, hoću reći pojasa Gaze.

„Glas bijesnog Boga“, „Onaj koji je rekao“…, kako ga sve ne bi prozvali. Ipak, meni se osobno najviše sviđa nadimak „Spiker apokalipse“. Jer kad on govori, kao da je smak svijeta na pomolu. 

Vaš Mad Tonči

NEDJELJOM U VRAŽJU MATER

Teško je neki dan normalnom čovjeku bilo suspregnuti suze. Ja sam si, recimo, više put zaflekao majicu na kojoj piše: „Hrvacka televizija“. Sad su obje zasrane. I majica i televizija. Naime, bila je nedjelja. Kako i priliči neradnom danu - kad ne možeš u Konzum, svratiš do lokalne birtije. A „Kod Ace“ uvijek tulum jer on nema zabranu rada nedjeljom. I sad je bilo tako. Zabava veličanstvena, prava narodna. Narodnjačka čak.
Pripustio Gazda Aco na svoju tv-pozornicu Veliku Najveću Umjetnicu. Došla oper(ira)na diva iz susjedne i bratske zemlje (za neznalice Džoker pola-pola: nije Slovenija). Ako još nagađate, slijedi igra asocijacija. Prva asocijacija: hrpa para. Druga: hrpa sisa. Treća: hrpa kretenskih tekstova kojima se smiju čak i djeca na produžnoj nastavi u Prvom osnovne. Četvrta: Životni uzor rvackim intelektualkama tipa Alka Kujica, Simona Gotovnovac i Štefica Jambriščak…. Dakle, glavom i bradom i ocvalim sisamaaaaa, drugovi i drugarice: Lepa Brena.

Pogodite koga tako miroljubivo gleda ovaj čovjek: Thompsona ili Lepu Brenu?

Gazda Aco inače je u kafanskim krugovima poznat kao lik koji se ne da navlačiti za nos. Kaže narodna predaja da je brz na jeziku i drzak na mozgu. Vele ljudi da je prema svakom gostu provokativan do jaja i tvrdoglav do boli. Kad zagrize za bolnu točku, drži se zubima kao pitbul koji se za korizmu odrekao mesa. No, ovoga puta nije bilo tako. Pitbul otišao pit, a ostao bul. Bulšit. Umjesto „Razjarenog bika“ tako smo gledali „Kad jaganjci utihnu“.
Mnogima je, vjerujem, bilo iskreno žao čovjeka. Teško je bilo gledati ga, onako potresenog, iskreno zadivljenog Velikom Najvećom Umjetnicom i njenim Opusom. Emisija zato nikad nije bila bolja. Nikad potresnija. Nikad emocijonalno nabijenija. Gazda vidno uzbuđen. Svako malo otire suzice. Grize donju usnu. Ponekad i gornju. Diše teško k’o plućni bolesnik na Mjesecu. Dlanovi mu znojni k’o Finci u sauni. A ono učestalo meškoljenje ne mogu protumačiti drukčije doli kao erektilni doživljaj. Kao nekad, kad je Aco Tinejdžer mazio poster Velike Najveće Umjetnice u prirodnoj veličini.
Vrhunac nastupa zbio se kad je Gazda Aco, servilno do gađenja, i gotovo uz isprike što to uopće spominje u jednom tako svečarskom trenutku kao što je Njezin dolazak u Rvacku, pitao Veliku Najveću Umjetnicu je li istina da je u Brčkom u uniformi pjevala četnicima?
Naravno, to su podmetanja zločestih ljudi. Da, bila je u Brčkom, ali ne zbog četnika, nego da svoga tatu izbavi iz rata i odvede ga na sigurno. Kakva obiteljska drama, pa to je za film! Onda ga je odvela na sigurno. Ne u nemirnu Srebrenicu, nego u mirni Beograd. Tamo gdje je i sama živjela za cijelo vrijeme rata. Na sigurnom. I da, nosila je uniformu, ali ne četničku, nego običan kostim iz nekog filma. Ma naravno! Svi su za vrijeme rata samo čistili krompire, kuvali pasulj, skrivali se po podrumima kasarni, nosili filmske uniforme… Uviđavnoga Gazda Acu odgovor je zadovoljio. Nije više čačkao. A zašto i bi. Pa nije bre Velika Najveća Umjetnica pjevala zločinačke pjesme o rijeci Čikoli. Pa nije ona bre dizala moral rvackim vojnicima. Nego onima s druge strane.

Vaš Mad Tonči

P.S. Kad smo već svi mi ispali majmuni, nadam se barem da je Velika Najveća Umjetnica pristojnom svotom nagradila Gazda Acu za savršeno odrađene menadžerske usluge. Ovako dobar PR nitko joj u Hrvatskoj nije mogao napraviti. Već vidim Gazdu u prvom redu zagrebačke Arene. Jednom se rukom miluje po međunožju, prisjeća se prošlosti, a drugom broji masne novčanice, zamišlja budućnost. A oko njega skaču i viču:„Ajmo Zagrebe, ajmo ruke u zrak!!!“ Isto su nam pjevali i devedesetih. Samo što bi još u ritmu rata-ta-tira dodali i ovo: „Ruke u zrak. Ili će da pucamo“. Ma ko nas bre zavadi, pjevali su nam ove neradne nedjelje Gazda i Najveća. Molim jedan veliki bljesak. Pardon, pljesak.

SEKS, MESIC I SANADER

Ljudi su čudnovate spodobe, bića sposobna za najdivnije stvari. Izumili su naši preci vatru, kotač, struju, klinasto pismo, telefon, automobil, zrakoplov, rendgen, antibiotike, parmezan, Velebitsko pivo, Ligu prvaka, Ujedinjene narode, gel za kosu, slušalice, CD-e i DVD-e, muzej, jogurt s LGG-om, zlatni rez, piramide, masažne fotelje, enciklopedije, glazbene kolekcije „best of“, protuprovalna vrata, peglu za kosu, orbitrek, sunčani sat za noćnu uporabu, daljinski… Bili su ljudi na vrhu Himalaje, na dnu Marijanske brazde… Letjeli su uokolo Zemlje, skakutali po Mjesecu, vozili autiće po Marsu… Tražili smo, i još tražimo znakove inteligentnog života ne samo na Pantovčaku, u Uredu Predsjednika, nego i izvan Mliječne staze…

I zato bih jako volio da mi netko pristojno i polako, kao predškolarcu u školskom dispanzeru, pokuša objasniti zašto danas, već debelo u 21. stoljeću, nijedna od tri naše rvacke televizije još nije otkrila način kako na slova na Teletekstu staviti kvačice. Čitam tako nedavno, piše naslov: „SEKS PRIMIO MESICA I SANADERA“. Mislim, znam da nas mnogi političari – domaći i strani - često j… u zdrav mozak, ali ni u snu nisam zamišljao da to rade i jedni drugima. Krenuh tad, s blagim gađenjem u predjelu lica, vizualizirati tu mučnu scenu. U pauzi sjednice Odbora za nacionalnu sigurnost, Mesić kao od majke rođen, naginje se preko satenske plahte i jezikom traži Sanaderove usne. Ovaj mu, znojan i zadihan, uzvraća francuskim poljupcem. Jednom ga rukom prihvaća za rame, a drugom mu mrsi obrve, radeći po dvije-tri kečkice na svakoj. Na kraju ih spaja u jednu pa mu usoptan pruža ogledalce. Mesić, na pragu klimaksa, prije zadnjeg uzdaha uspijeva krajičkom oka pročitati poruku na obrvama: „Fakeru stari, ovo mi je najbolja koalicija u životu“. Uskličnik na kraju.

U tom me trenutku u stvarnost vratio tekst na stranici 116. teleteksta. Pa sam shvatio da je predsjednika države i Vlade primio potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. O detaljima više ne bih, no neka se samo zna da mi ni tri tuširanja nisu mogla pomoći da očistim svoje tijelo. Duša mi, eto, još i sad sporo dogorijeva.

Nekoliko dana kasnije, mislio sam da sam pametniji. Čitao sam naslov na teletekstu jedne druge televizije: „U ZATVOR ZBOG SEKSA S MALOLJETNICAMA“. Za mene nije bilo dvojbe. Bio sam 100 posto siguran da je predsjednik Sabora Vladimir Šeks zabunom prepraćen u neku kazneno-popravnu ustanovu samo zato što je obišao neku odgojno-obrazovnu ustanovu. Kakva politička podvala, pomislio sam, uvjeren da iza svega stoje suprotstavljene struje unutar HDZ-a. Ili eventualno britanski MI6. Oni nas uvijek nešto maltretiraju. Nagađajući je li riječ o srednjoj ili osnovnoj školi, pače i vrtiću, hitro sam, poput geparda na steroidima, prebacio na stranicu 134. A kad tamo! Uhićen je bio neki starčić. Ali ne u Hrvatskoj, nego u Australiji. I nije se zvao Šeks, nego Frank T. Sing. I bolesnik je, koristeći položaj instruktora u školi, zaveo i silovao više jadnih maloljetnica.

Siguran sam da i mnogi drugi imaju slična neugodna iskustva s nedostatkom kvačica na rvackim teletekstovima. Moja je moć mala, ali sam uvjeren da svi zajedno, ako se okupimo i zagrlimo, ujedinjeni u ljubavi prema rvackoj abecedi s kvačicama, da možemo promijeniti svijet. Već vidim… vidim… vidim jedan općenacionalni referendum.

Vaš Mad Tonči

P.S. Zadnji naslov na teletekst koji sam vidio prije pisanja ovog teksta glasio je ovako: „DUSEVNE BOLESTI…..118!“ Znao sam. Počinje predizborna kampanja.